Analiza tla

Uvod

        Pišem ovaj članak prvenstveno za korisnike Vinogradatskog i voćarskog portala i VVV foruma. Smatram da čovjek koji uzima vlastito tlo iz vinograda ili voćnjaka na analizu, bi trebao nešto više znati o ispitivanjima koje može napraviti za određenu naknadu.

        Tlo je tanji ili deblji rastresiti omotač naše planete u kome se stalno odvijaju procesi, koji su zapravo dio kruženja materijala i povezuju tlo u izmjeni tvari i energije s litosferom, atmosferom, biosferom i suncem.
Tlo je čovjeku predmet rada, odnosno sredstvo za proizvodnju, pa se on razvojem društvenih odnosa, znanosti i tehnike sve više upliće u prirodni tijek procesa. Zašto je tlo od takvog značaja za rast biljaka i vegetacije? Tlo ponajprije osigurava kontinuirano snabdijevanje biljke vodom, koju one primaju putem korijenja i koriste kao transportno sredstvo i građevni materijal. Biljke u tlima nalaze čitav niz biogenih elemenata koji moraju biti u takvoj formi da ih korijenje može upijati prema potrebi, a istovremeno da je zaštićeno od prekomjernih količina. Biljno korijenje nalazi u tlu potreban kisik koji je važan za disanje i pribavljanje energije. Tlo svojim toplinskim osobinama osigurava potrebnu toplinu za aktivniji tijek procesa vezanih uz životnu aktivnost biljaka. Završno, tlo u svojoj masi učvršćuje biljku, usidrava ju i zaštićuje joj korijenje od svijetla. Plodnost tla određuju fizikalno-kemijsko-biološke konstante i dinamika samih procesa u tlu. Ovim metodama upoznaju se tla i utvrđuju njihove karakteristike koje služe kao baza za izbor vrste i intenziteta pojedinih mjera intervencije čovjeka u plodnosti tla.

Standardne analize za poljoprivredne svrhe obuhvaćaju :
  • pedofizikalna svojstva: tekstura, struktura, porozitet, kapacitet za vodu, kapacitet za zrak (porušeni ili neporušeni uzorak), plastičnost, propusnost tla za vodu, gustoće tla
  • pedokemijska svojstva: reakcija tla, humus, hidrolitski ili supstitucijski aciditet, vrijednosti adsorpcijskog kompleksa, količina dušika i karbonata, aktivno vapno, opskrbljenost fiziološki aktivnim fosforom i kalijem
  • specijalne analize: zbijenost, promjena volumena, ljepljivost, koherencija, bubrenje, te teški metali, prisutnost pesticida, PAH-ova, radionuklida i dr.

Fizikalne značajke tla

Mehanički sastav tla - tekstura i teksturne klase

        Mehanički sastav ili tekstura tla predstavlja količinski ili kvantitativni odnos mehaničkih elemenata, odnosno njihovih frakcija (skeleta i sitnice). Skelet čine čestice kamena i šljunka, a sitnicu čestice krupnoga i sitnoga pijeska, praha i gline. Nakon odvajanja čestica skeleta na situ promjera 2 mm i obračunavanja njegovog udjela u odnosu na ukupni uzorak pristupa se pripremi sitnice za mehaničku analizu.

        Priprema sitnice za mehaničku analizu
        Osnovni zadatak pripreme sitnice za mehaničku analizu je dezagregacija, odnosno razdvajanje čestica krupnoga i sitnoga pijeska, praha i gline, koje su obično vezane u strukturne agregate. Za ovaj postupak postoji nekoliko metoda, od kojih se u pedološkoj praksi najčešće koriste internacionalna B metoda i metoda koja koristi Na-pirofosfat za dezagregaciju.

Klasifikacija skeleta i skeletnih tala

        Prema Atterberg-u i međunarodnoj podjeli, čestice skeleta se dalje dijele na:
  • čestice šljunka, 0,2-2 cm i
  • čestice kamena > 2 cm
Za detaljniju podjelu čestica skeleta i klasifikaciju skeletnih tala u našoj se zemlji primjenjuje podjela prema Gračaninu (1940).

Čestice kamena:
  • krupne > 20 cm
  • srednje 5-20 cm
  • sitne 2-5 cm
Čestice šljunka:
  • krupne 1-2 cm
  • srednje 0,5-1 cm
  • sitne 0,2-0,5 cm
Ako tlo uz sitnicu ima do 50% skeletnih čestica naziva se skeletoidno. Uz teksturnu oznaku sitnice koja je na prvom mjestu, dodaje se i oznaka skeletoidnosti:
  • slabo skeletoidno < 10 % skeleta
  • skeletoidno 10 - 30 % skeleta
  • jako skeletoidno 30 - 50 % skeleta
Ako tlo uz sitnicu ima preko 50% skeletnih čestica naziva se skeletno, pri čemu razlikujemo:
  • skeletno 50 - 70 % skeleta
  • jako skeletno 70 - 90 % skeleta
  • apsolutno skeletno > 90 % skeleta
Uz teksturnu oznaku skeletnosti koja je na prvom mjestu dodaje se i teksturna oznaka sitnice.

        Klasifikacija sitnice i teksturna oznaka tla
        Prema Atterberg-u čestice sitnice se dijele na:
  • krupni pijesak 2,0 - 0,2 mm promjera
  • sitni pijesak 0,2 - 0,02 mm promjera
  • prah 0,02 - 0,002 mm promjera
  • glina < 0,002 mm promjera
        Na osnovu %-tnog sadržaja pojedinih frakcija sitnice daje se teksturna oznaka tla za horizont iz kojega potječe uzorak. Postoje različite klasifikacije tala po teksturi, ali najviše je prisutna u pedološkoj praksi američka klasifikacija, odnosno klasifikacija prema trokutu Tommerup-a (sl. 1).

Struktura tla

        Struktura tla predstavlja način nakupljanja ili agregacije mehaničkih čestica (krupnog pijeska, sitnog pijeska, praha i gline) u veće nakupine koje se nazivaju strukturni agregati. Prema veličini razlikujemo mikroagregate (manje od 0,25 mm promjera) i makroagregate (veće od 0,25 mm promjera).

        Određivanje stabilnosti makroagregata:
Princip određivanja: stabilnost makroagegata određuje se tako da se mjeri brzina kojom se makroagregati raspadaju usljed prekomjernog vlaženja i na što se raspadaju - na mehaničke elemente ili na agregate nižeg reda.

        Postupak: U zdjelicu s destiliranom vodom stave se grudice tla koje predstavljaju strukturne makroagregate. Agregati moraju biti potpuno uronjeni u vodu.

        Stabilnost makroagregata se određuje prema sljedećim interpretacijskim vrijednostima:
  • potpuno nestabilni agregati - ako se raspadnu na mehaničke elemente ili agregate nižeg reda unutar 3 minute
  • nestabilni agregati - ako se raspadnu za 30 minuta ili ako sa svoje površine stalno odvajaju koloidne disperzije i pretvaraju se u muljastu masu
  • malo stabilni agregati - ako se djelomično raspadnu za 6 sati ili potpuno za 12 sati
  • dosta stabilni agregati - ako se slabo raspadnu za 12-16 sati
  • potpuno stabilni agregati - ako se ne raspadnu ni nakon 24 sata

        Stabilnost mikroagregata izražava se prema Vageleru pomoću indeksa stabilnosti mikroagregata (Ss) kojeg računamo prema formuli:

Ss = Fp - Fnp x 100

gdje je:
Fp = % sadržaj čestica manjih od 0.002 mm (glina) u prepariranom tlu
Fnp = % sadržaj čestica manjih od 0.002 mm (glina) u neprepariranom tlu.
Stupanj stabilnosti mikroagregata klasificiramo prema sljedećoj skali:

Ss stupanj stabilnosti mikroagregata
  • <10 potpuno nestabilni
  • 1-1 nestabilni
  • 20-30 vrlo malo stabilni
  • 30-50 malo stabilni
  • 50-70 dosta stabilni
  • 70-90 stabilni
    >90 vrlo stabilni

Retencijski kapacitet tla za vodu

        Pod retencijskim kapacitetom Gračanin podrazumijeva sposobnost tla da vodu zadržava u sebi i to energijom kako čvrste faze, tako i šupljika, (tzv. opnena i kapilarna voda). To je dakle vododržnost tla, pri čemu se u mikroporama nalazi voda, dok su makropore ispunjene zrakom.

        Princip određivanja: Tlo se prvo zasiti do retencijskog kapaciteta, a zatim se gravimetrijskom metodom (vaganjem) određuje količina vode u tlu na temelju razlike težina vlažnog i suhog uzorka. Dobivena vrijednost se obračunava na temelju poznatog volumena tla u cilindru (obično 100 cm3) pa su jedinice u kojima se izražava ova vrijednost postoci volumni ( % vol).

Kv = (Tav - Ts)/ v * 100 (% vol)

Kv = retencijski kapacitet tla za vodu ( % volumnih)
Tav = težina vlažnog tla zasićenog do retencijskog kapaciteta (grami)
Ts = težina suhog tla (grami)
v = volumen tla (100 cm3)

Prema Gračaninu, retencijski kapacitet tla za vodu se može interpretirati prema sljedećim graničnim vrijednostima:
  • Vrlo malen < 25% vol
  • Malen 25-35% vol
  • Osrednji 35-45% vol
  • Velik 45-60% vol
  • Vrlo velik > 60% vol

Gustoća tla

        Gustoća tla je broj koji pokazuje koliko je neki volumen tla teži ili lakši od istog takvog volumena vode. Razlikujemo gustoću volumnu i gustoću čvrstih čestica. Gustoća volumna v predstavlja omjer mase šupljkavog suhoga tla (sušenog na 105°C) i poroznog volumena koje to tlo ima u prirodnom, nenarušenom stanju.

v = Ts/v

Gustoća čvrstih čestica č predstavlja omjer mase suhoga tla i neporoznog volumena koje to tlo ima, dakle volumena samo čvrstih čestica tla (mineralnih i organskih) bez zraka. Značaj i princip određivanja: Podatak o gustoći čvrstih čestica služi za izračunavanje poroznosti tla, a donekle nam daje i predstavu o petrografskom sastavu kao i odnosu mineralnog i organskog dijela tla. Gustoća čvrstih čestica određuje se piknometarskom metodom u inertnoj tekućini: vodi, alkoholu, ksilolu ili sl, a izračunava iz odnosa količine tla i volumena istisnute tekućine. Gustoća čvrstih čestica se izražava u g/cm3.

č = Tt/Vt g/cm3.


Ukupni porozitet tla

        Ukupni porozitet ili ukupni sadržaj pora u tlu (P) predstavlja sumu svih šupljina u tlu bez obzira da li su one ispunjene zrakom ili vodom. Postupak: Ukupni porozitet tla (P) se računa iz gustoće volumne (v) i gustoće čvrstih čestica (č) prema sljedećoj formuli:

        P = ( 1 - v/č ) * 100 (% vol)

        Ukupna poroznost tla se može interpretirati prema sljedećim graničnim vrijednostima:
  • vrlo porozna tla > 60 % vol
  • porozna tla 45-60 % vol
  • malo porozna tla 30-45% vol
  • vrlo malo porozna tla < 30% vol

Retencijski kapacitet tla za zrak

        Retencijski kapacitet tla za zrak (Kz) predstavlja onu količinu zraka u tlu kada je tlo zasićeno do retencijskog kapaciteta tla za vodu (Kv). Računa se iz razlike ukupnog sadržaja pora (P) i retencijskog kapaciteta tla za vodu (Kv) prema formuli:

Kz = P - Kv (% vol)

Retencijski kapacitet tla za zrak (Kz) se može interpretirati prema sljedećim graničnim vrijednostima:
  • vrlo mali < 4 % vol
  • mali 4 - 8 % vol
  • osrednji 8 - 12 % vol
  • velik 12 - 16 % vol
  • vrlo velik > 16 % vol

Hidropedološke konstante

        Princip: Za određivanje vlage u tlu u odnosu na silu kojom je ona vezana na čestice tla, Richard L.A. (1947) je izradio posebnu tehniku za razne sadržaje vlage. U tu svrhu on je konstruirao dva aparata za određivanje retencije vlage pri njenim raznim količinama - tlačni ekstraktor (pressure plate extractor) i Richardova tlačna membrana (Richard's pressure membrane). Oba aparata rade na principu pozitivnog tlaka zraka. Ako uzorak tla saturiran vodom tretiramo određenim tlakom, taj tlak će iz uzorka tla istisnuti svu vodu koja je za tlo vezana jednakom ili manjom silom, a ona voda koja je vezana većom silom privlačenja ostati će u tlu. Što je veći primijenjeni tlak, to se iz tla istiskuje više vode, a ta količina je uvijek proporcionalna sa silom kojom je ona vezana u tlu. Svaki primjenjeni tlak odgovara određenoj hidropedološkoj konstanti. U hidropedološkoj praksi najčešće se upotrebljavaju sljedeće konstante (sl. 2):
  • Kv - kapacitet tla za vodu odgovara tenziji vlage od 0,1-0,5 bara ili -100 do -500 cm stupca vode ili pF vrijednosti 1,7 do 2,8 (pF vrijednost predstavlja log negativnog tlaka - tenzije izraženog u cm stupca vode). Najčešće se ova konstanta određuje kod 0,33 bara ili - 330 cm stupca vode ili pF vrijednosti 2,54.
  • Nv = Tv - nepokretna (mrtva) voda ili točka venuća odgovara tenziji vlage 15 bara ili -1500 cm stupca vode ili pF vrijednosti 4,2
  • LKt - lentokapilarna točka ili donja granica optimalne vlažnosti tla odgovara tenziji vlage od 6,25 bara ili -6250 cm stupca vode ili pF vrijednosti 3,8
  • FAv - fiziološki aktivna vlaga, određuje se iz razlike kapacitet tla za vodu (Kv) i točka venuća (Tv) prema formuli Fav = Kv - Tv



Kemijske značajke tla

Reakcija tla

        Značaj određivanja: Reakcija tla može biti kisela, neutralna ili alkalična. O njoj ovisi ne samo mogućnost uzgoja određenih kultura na nekom tlu, nego i niz fizikalnih, kemijskih I bioloških svojstava tla. Nosioci kisele, odnosno alkalične reakcije su H+ i OH- ioni. U laboratoriju se reakcija tla određuje na aparatu koji se naziva pH-metar, a izražavase pH vrijednošću. Prema Sörensenu pH vrijednost predstavlja negativni logaritam koncentracije vodikovih iona. (sl. 3)

        Princip određivanja: pH-metar mjeri razliku potencijala, odnosno napon između dvije elektrode uronjene u suspenziji tla, a koji ovisi o koncentraciji vodikovih iona. Jedna elektroda ima stalan potencijal neovisan o koncentraciji vodikovih iona u suspenziji tla I naziva se referentna elektroda. Druga elektroda ima promjenjiv potencijal koji je ovisan o koncentraciji vodikovih iona i naziva se mjerna elektroda. Danas se u laboratoriju koristi staklena elektroda koja ima tanku membranu od specijalnog stakla debljine do 10-4 milimetara. Membrana se obično sastoji od silicijevog dioksida, oksida alkalijskog metala i oksida dvo ili trovalentnog metala. Potencijal nastaje na granici između stakla i otopine kao posljedica izmjene iona. Elektroda se prije mjerenja mora uroniti u destiliranu vodu, da bi došlo do hidratacije tankog sloja silikata na njenoj površini. Vrlo često su staklene elektrode konstruirane zajedno s referentnom elektrodom u jednoj cjelini, pa se tada nazivaju kombinirane elektrode. Prije svakoga mjerenja reakcije tla moramo baždariti pH metar pomoću standardnih pufernih otopina poznate pH vrijednosti. pH vrijednost na aparatu mora biti u granicama ± 0,02 pH vrijednosti pufera.

        Prilikom reakcije između tla i destilirane vode određujemo kiselost uzrokovanu slobodnim vodikovim ionima u otopini tla, tzv. aktivnu kiselost. U 1M otopini kalijevog klorida KCl određujemo kiselost koju uz slobodne vodikove ione uzrokuje i dio slabije vezanih vodikovih iona na adsorpcijski kompleks tla (dijelom i adsorbirani Al i Fe ioni), tzv. supstitucijsku kiselost.

        Potrebni reagensi: 1 M otopina kalijevog klorida KCl, puferne otopine poznate pH vrijednosti
Postupak: U erlenmajerovu tikvicu od 300 ml odvagne se 20 g tla i prelije s 50 ml prokuhane destilirane vode (bez CO2) ili 50 ml 1 M otopine kalijevog klorida KCl. Uzorak mućkamo &#189; sata na mućkalici ili ostavimo 24 sata uz povremeno ručno miješanje. U male epruvete sipamo uzorak tako da je malo više od polovice epruvete napunjeno i uronimo elektrodu pH metra. Na aparatu direktno očitavamo pH vrijednosti.
Interpretacijske vrijednosti za reakciju tla mjerenu u 1M otopini KCl-a:
  • < 4,5 - jako kisela
  • 4,5-5,5 - kisela
  • 5,5-6,5 - slabo kisela
  • 6,5-7,2 - neutralna
  • > 7,2 - alkalična
        Primjer: Ako je na pH metru očitana vrijednost reakcije tla u prokuhanoj destiliranoj vodi 6,7, a u 1 M otopini kalijevog klorida KCl 5,9 iz interpretacijskih vrijednosti zaključujemo da je reakcija toga uzorka slabo kisela.

        Ukupni karbonati tla
Princip određivanja: Karbonatno tlo u djelovanju s klorovodičnom kiselinom oslobađa CO2  prema jednadžbi :

CaCO3 + 2HCl = CaCl2 + H2O + CO2

pri čemu se volumen razvijenog CO2 mjeri u graduiranoj cijevi kalcimetra, te se preračunavana % CaCO3. U pedološkoj praksi se najviše koristi Scheibler-ov kalcimetar (sl. 4).

  1. Kvalitativno određivanje CaCO3 - Postupak: Na satno stakalce se sipa tlo i prelije s 10%-tnom klorovodičnom kiselinom, te ukoliko sadrži karbonate uzorak se pjeni i šumi uslijed oslobađanja CO2.
  2. Kvantitativno određivanje CaCO3 - Pomoću  kalcimetra na slici. CO2  je plin koji mijenja težinu ovisno o uvjetima temperature i tlaka te je potrebno na termometru i barometru očitati ove vrijednosti tijekom izvođenja reakcije, te preračunati cm3 CO2 u postotak CaCO3.

Interpretacijske vrijednosti:
  • < 10% CaCO3 - slabo karbonatno
  • 10-30% CaCO3 - srednje karbonatno
  • > 30% CaCO3 - jako karbonatno

Fiziološki aktivno vapno

        Značaj i princip određivanja: Kod mnogih poljoprivrednih kultura, posebice drvenastih dolazi do pojave kloroze uzrokovane velikim sadržajem Ca2+-iona u tlu. Sposobnost nekoga tla da izazove klorozu može se procijeniti putem sorpcije aniona oksalne kiseline na kalcijev karbonat prema jednadžbi:

CaCO3 + (NH4)2C2O4 = CaC2O4 + (NH4)2CO3

Razlika između količine KMnO4 utrošene za titraciju slijepe probe i one utrošene za titraciju uzorka odgovara količini CaCO3 koji je reagirao s (NH4)2C2O4. Osobito je važno poznavati sadržaj aktivnog vapna u voćarsko-vinogradarskoj proizvodnji, jer se prilikom podizanja novih nasada prema sadržaju aktivnog vapna u tlu bira i podloga koja može podnijeti utvrđene količine. Potrebni reagensi: 0,2 N otopina amonijevog oksalata (NH4)2C2O4, 0,2 N otopina kalijevog permanganata KMnO4, sumporna kiselina H2SO4 Postupak: U erlenmajerovu tikvicu od 500 ml odvagne se 2,5 g karbonatnog tla i prelije s 250 ml 0,2 N (NH4)2C2O4 i mućka 2 sata na mućkalici ili se ostavi do drugoga dana uz povremeno ručno mućkanje. Zatim se uzorak filtrira i baci se prvih nekoliko ml filtrata, a od bistrog filtrata se odvoji 20 ml u erlenmajerovu tikvicu od 300 ml. Dodaje se 100 ml
destilirane vode i 5 ml koncentrirane H2SO4. Uzorak se zagrijava na plameniku do vrenja i vrući titrira s 0,2 N KMnO4 do pojave trajno ružičaste boje. Utrošak KMnO4 za titraciju uzorka označavamo s n. Potrebno je napraviti i slijepu probu (titriranje 20 ml (NH4)2C2O4, 100 ml destilirane vode i 5 ml koncentrirane H2SO4, bez uzorka tla) pri čemu količinu KMnO4 za titraciju slijepe probe označavamo s N, koji je obično 20 ml. Količina aktivnog vapna se računa prema sljedećoj formuli:

% aktivnog vapna = (N - n) - 5

N = količina KMnO4 utrošena za titraciju slijepe probe
n = količina KMnO4 utrošena za titraciju uzorka

        Primjer: Za titraciju uzorka utrošili smo 15,2 ml KMnO4 (n), a za titraciju slijepe probe 20,0 ml KMnO4 (N). Prema tome % aktivnog vapna = (20,0-15,2) . 5 = 4,8 . 5 = 24,0%.
        Interpretacijske vrijednosti:
  • < 5% aktivnog CaCO3 - male količine aktivnog vapna
  • 5-15% aktivnog CaCO3 - srednje količine aktivnog vapna
  • > 15% aktivnog CaCO3 - velike količine aktivnog vapna
Prema interpretacijskim vrijednostima zaključujemo da uzorak ima veliku količinu aktivnog vapna. Različite podloge vinove loze pokazuju znakove kloroze kod sljedećih količina aktivnog vapna:

% aktivnog
vapna
Podloga vinove loze
6 % Riparia Gloire de Montpellier i Riparia Grand Glabre
11 % Riparia × Rupestris 101/14 M.G.; Riparia × Rupestris 3309C. i Riparia × Repestris 3306C.
12 % Solinis × Riparia 1616C.
14 % Rupestris du Lot
15 % Rupestris × Berlandieri R. 57
17 % Rupestris × Berlandieri R. 99 i Rupestris × Berlandieri R. 110 i Rupestris × Berlandieri V. 15
20 % Riparia × Berlandieri 420/A M.G.; Riparia × Berlandieri 5 BB T.K.; Riparia × Berlandieri 8 B.T.; Riparia × Berlandieri S.O.4 i Riparia × Berlandieri C.T.
25 % Riparia × Berlandieri 161-49 C.
35 % Aramon-Rupestris G. - Berlandieri 150-15 M.
40 % Chasselas × Berlandieri 41 B.M.G. i Cabernet × Berlandieri 333 E.M.


Količina vapna za kalcizaciju ili kalcifikaciju

        Značaj određivanja: Kisela reakcija tla, koja ovisi uglavnom o koncentraciji vodikovih iona nije povoljna za većinu biljaka, jer one preferiraju većinom slabo kiselu ili neutralnu reakciju. Osim toga i procesi u tlu pri kiseloj reakciji imaju negativan karakter. Da bi se smanjila ili potpuno eliminirala kiselost tlu dodajemo vapnene materijale, što predstavlja kalcizaciju ili kalcifikaciju tla. Smanjivanje kiselosti je moguće obaviti na temelju hidrolitskog ili supstitucijskog aciditeta. Temeljem hidrolitskog aciditeta potpuno neutraliziramo kiselost i postižemo pH=7,0, dok se temeljem supstitucijskog aciditeta postiže pH=6,0. Određivanje doze vapna za kalcizaciju temeljem hidrolitskog aciditeta

Princip određivanja: Prilikom reakcije između tla i 1N otopine kalcijevog acetata (CH3COO)2Ca.H2O ili natrijevog acetata CH3COONa.3H2O kationi Ca ili Na iz ovih soli zamjenjuju sve H (i Al) ione iz adsorpcijskog kompleksa, pri čemu nastaje octena kiselina čija se količina odredi titracijom s 0,1 N otopinom NaOH.

Potrebni reagensi: 1 N otopina kalcijevog acetata (CH3COO)2Ca-H2O ili natrijevog acetata CH3COONa-3H2O, 0,1 N otopina NaOH, fenolftalein Postupak: U erlenmajerovu tikvicu od 300 ml odvagne se 40 g nekarbonatnog tla i prelije s 100 ml 1 N otopine kalcijevog acetata (CH3COO)2Ca-H2O ili natrijevog acetate CH3COONa-3H2O i mućka 1 sat na mućkalici, ili se ostavi do drugoga dana uz povremeno ručno mućkanje. Zatim se uzorak filtrira i od bistrog filtrata se odvoji 50 ml u erlenmajerovu tikvicu od 300 ml, dodaje se indikator fenolftalein i titrira s 0,1 N NaOH do pojave trajno ružičaste boje. Iz dobivene vrijednosti utroška NaOH za titraciju izračunava se hidrolitski aciditet ili y1 prema sljedećoj formuli:

y1 = ml 0,1 N NaOH utrošeni za titraciju x normalitet NaOH (0,1) x 10 x 2,5

        Interpretacijske vrijednosti prema vrijednostima hidrolitskog aciditeta y1:
  • ako je y1 0-4 ml - nije potrebna kalcifikacija
  • ako je y1 4-8 ml - nije nužna kalcifikacija (fakultativna)
  • ako je y1 8-16 ml - potrebne niske doze materijala za kalcifikaciju
  • ako je y1 16-24 ml - potrebne umjerene doze materijala za kalcifikaciju
  • ako je y1 >24 ml - potrebne visoke doze materijala za kalcifikaciju

        Za kalcifikaciju možemo koristiti CaCO3 ili CaO čije količine potrebne za neutralizaciju kiselosti sloja oranice dubine 20-25 cm na površini 1 hektara utvrđujemo iz sljedećih formula:

hidrolitski aciditet y1 x 4,5 = dt/ha CaCO3
hidrolitski aciditet y1 x 2,52 = dt/ha CaO

dt = deci tona ili deseti dio tone ili 100 kg
ha = hektar ili 100m x 100m ili 10 000 m2

Primjer: Ako je za titraciju uzorka utrošeno 7,5 ml 0,1 N otopine NaOH, tada je hidrolitski aciditet y1 = 7,5 ml x 0,1 x 10 x 2,5 = 18,75 odnosno potrebne su umjerene doze materijala za kalcifikaciju. Za neutralizaciju kiselosti sloja oranice dubine 20-25 cm na vrijednost pH = 7,0 potrebno je dodati 18,75 x 4,5 = 84,4 dt/ha ili 8,44 t/ha CaCO3, odnosno 18,75 x 2,52 = 47,3 dt/ha ili 4,73 t/ha CaO.

        Količina humusa - metoda Tjurina
        Značaj određivanja: Humus je visokomolekularni kompleksni produkt nastao reakcijama polimerizacije i kondenzacije iz mrtve organske tvari, uz sudjelovanje mikroorganizama. Dakle on je produkt ne samo razgradnje, nego i sinteze međuprodukata koji nastaju prilikom razgradnje organske tvari. Humus utječe na fizikalne i kemijske značajke tla, na mikrobiološku aktivnost, a predstavlja i izvor hranjiva za biljke.

        Princip određivanja: Tjurinova metoda temelji se na potpunoj oksidaciji organskog ugljika iz humusa pomoću kalijevog bikromata. Titracijom s Mohrovom soli određuje se količina preostalog kalijevog bikromata koji nije utrošen za oksidaciju organskog ugljika.

        Potrebni reagensi: 0,4 N otopina kalijevog bikromata K2Cr2O7, srebrni sulfat Ag2SO4, smjesa koncentrirane fosforne H3PO4 i sumporne H2SO4 kiseline, difenilaminosulfonska kiselina, 0,1 N otopina Mohrove soli. Količina humusa se izračunava iz sljedeće formule:

        U% humusa = (a-b)-0,0005172-100/n

gdje su:
a = ml utrošene Mohrove soli za titraciju slijepe probe-normalitet (0,1)-10
b = ml utrošene Mohrove soli za titraciju uzorka-normalitet (0,1)-10
n = odvaga tla u gramima

Primjer: Za titraciju 0,3 g uzorka tla utrošili smo 25,2 ml Mohrove soli (b), a za titraciju slijepe probe 40,3 ml Mohrove (a). Prema tome:

        % humusa U(40,3-25,2)-0,0005172-100/0,3 = 2,6%

        Interpretacijske vrijednosti za količinu humusa u tlu (po Gračaninu):
  • < 1% - vrlo slabo humozno tlo
  • 1-3% - slabo humozno tlo
  • 3-5% - dosta humozno tlo
  • 5-10% - jako humozno tlo
  • > 10% - vrlo jako humozno tlo

Prema interpretacijskim vrijednostima zaključujemo da je uzorak tla slabo humozan.

U(a-b)-0,0005172-100U

% humusa = n
a = ml utrošene Mohrove soli za titraciju slijepe probe-normalitet (0,1)-10
b = ml utrošene Mohrove soli za titraciju uzorka-normalitet (0,1)-10
n = odvaga tla u gramima
Primjer: Za titraciju 0,3 g uzorka tla utrošili smo 25,2 ml Mohrove soli (b), a za titraciju
slijepe probe 40,3 ml Mohrove (a). Prema tome
U(40,3-25,2)-0,0005172-100U
% humusa = 0,3 = 2,6 %

Prema interpretacijskim vrijednostima zaključujemo da je uzorak tla slabo humozan.

Kvaliteta humusa

        Značaj određivanja: Za humus je važno poznavati osim njegove količine u tlu i kvalitetu toga humusa. Princip određivanja: Humus po kvaliteti može biti kiseli, što znači da sadržava slobodne humusne kiseline ili blag, ako je u obliku svojih soli (humata). Ako u tlu ima puno slobodnih humusnih kiselina one peptiziraju s OH- ionima iz amonijevog hidroksida jer su negativnog naboja, pri čemu se otopina oboji u smeđe. Malo slobodnih humusnih kiselina obojit će otopinu u žuto, a ako je sav humus u obliku svojih soli nema reakcije i otopina je bezbojna.

        Potrebni reagensi: 2%-tna otopina amonijevog hidroksida NH4OH. Postupak: U veliku epruvetu odvagne se 2 -3 g tla (otprilike stupac 1 cm visine) i doda 3 puta veća količina 2%-tne otopine amonijevog hidroksida NH4OH (6-9 ml ili stupac visok 3 cm). Uzorak se promućka i nakon 2-3 sata se profiltrira i prema boji se odredi kvaliteta humusa. Interpretacijske vrijednosti za kvalitetu humusa:

bezbojan filtrat - humus je blag
žućkasti filtrat -humus je slabo kiseli
smeđi filtrat -humus je kiseli

Adsorpcijski kompleks tla

        Značaj određivanja: Adsorpcijski kompleksa tla predstavlja skup organskih i mineralnih koloida koji mogu na svojoj površini adsorbirati (vezati) katione (pozitivno nabijene ione), ali na takav način da se ti kationi mogu u jednostavnim kemijskim reakcijama zamijenjivati sa drugim kationima iz otopine tla ili sa kationima vezanim na korijen biljke. Na taj način adsorpcijski komleks tla sprječava ispiranje tih kationa i time utječe na plodnost tla. Osim toga o vrsti kationa koji prevladavaju na adsorpcijskom kompleksu tla ovisi i čitav niz
fizikalno-kemijskih značajki tla. U analitičkoj se praksi može odrediti kapacitet zamjenjivih kationa kao cjelina ili se mogu određivati pojedini zamjenjivi kationi vezani na adsorpcijski kompleks tla.

Analiza adsorpcijskog kompleksa tla prema metodi Kappena

        Princip određivanja: Ovom metodom je moguće odrediti ukupnu količinu kationa vezanih na adsorpcijski kompleks tla u nekarbonatnim uzorcima. Metoda obuhvaća određivanje ukupne količine baznih kationa koji su vezani na adsorpcijski kompleks tla ili sumu baza sposobnih za zamjenu (S), zatim količinu adsorbiranih H+ iona ili nezasićenog dijela adsorpcijskog kompleksa (T-S), maksimalnog kapaciteta adsorpcije za baze (T) i
stupnja zasićenosti adsorpcijskog kompleksa tla bazama (V).

1.Određivanje ukupne količine baza sposobnih za zamjenu (S)
Ova vrijednost predstavlja sve bazne katione koji su vezani na adsorpcijski kompleks, odnosno Na+, K+, Ca2+, Mg2+. Metoda se bazira na tretiranju nekarbonatnog tla s 0,1 N otopinom HCl, pri čemu se jedan
dio H+ iona iz kiseline potroši na zamjenu adsorbiranih kationa, odnosno veže se na adsorpcijski kompleka, a ostatak HCl kiseline određujemo titracijom sa 0,1 N otopinom NaOH.

S = 10 - {50 ml HCl - normalitet (0,1) - ml utrošene NaOH za titraciju - normalitet (0,1)}

Jedinice u kojima se izražava S su miliekvivalenti (m.e.) ili milimolekvivalenti H+ na 100 g tla ili mmol/100 g tla.
2. Određivanje nezasićenosti adsorpcijskog kompleksa tla (T-S) Nezasićenost adsorpcijskog kompleksa predstavljaju H+ ioni koji se mogu neutralizirati bazama. Izračunava se iz hidrolitskog aciditeta y1 prema formuli:

(T-S) = Uy1 - 6,5/10  (m.e. /100 g tla)

3. Određivanje maksimalnog kapaciteta adsorpcije za baze (T). Maksimalni kapacitet adsorpcije predstavlja maksimalnu količinu adsorbiranih kationa, a to su svi adsorbirani vodikovi ioni (T-S) i sve baze adsorbirane na koloide tla (S). Određuje
se prema formuli:

T = (T-S) + S  (m.e. /100 g tla)

4. Određivanje stupnja zasićenosti adsorpcijskog kompleksa tla bazama (V) Stupanj zasićenosti adsorpcijskog kompleksa tla bazama pokazuje koliko u tlu ima adsorbiranih baza u odnosu na ukupni kapacitet adsorpcije. Računa se prema formuli:

V = U S - 100/ T  (izražava se u %)


Interpretacijske vrijednosti za stupanj zasićenosti adsorpcijskog kompleksa:
  • < 35% - nizak stupanj zasićenosti adsorpcijskog kompleksa
  • 35-65% - osrednji stupanj zasićenosti adsorpcijskog kompleksa
  • > 65% - visok stupanj zasićenosti adsorpcijskog kompleksa

Određivanje ukupnog dušika

        Za određivanje ukupnog dušika koriste se najčešće metoda destilacije i ponekad kolorimetrijska. Metoda destilacije se još zove i Kjehldalova metoda i najviše se koristi. Radi složenosti postupka i reagensa dat ću samo osnovne podatke metode.

        Određivanjem ukupnog dušika po Kjehldalu s modifikacijom od Jodlbauera, organski dušik tla prelazi u amonij sulfat, a nitratni dušik se reducira pomoću cinka u amonijak i dalje sa sulfatnom kiselinom također veže u amonij sulfat. Dodatkom jake lužine ( 50%-tne NaOH ), amonijak se oslobodi i prevodi kroz aparat za destilaciju u kiselinu poznatog titra i po utrošenoj kiselini za vezanje amonijaka se izračuna ukupna količina dušika u tlu.

        Ocjene na osnovu ukupnog dušika se vrše prema Woltmannu.
  • > 0,3 % N - vrlo bogata tla dušikom
  • 0,3 - 0,2 % N - bogata tla dušikom
  • 0,2 - 0,1 % N - dobro opskrbljena tla dušikom
  • 0,1 - 0,06 % N - umjereno opskrbljena tla dušikom
  • < 0,06 % N - siromašna tla dušikom

Određivanje fizioloških aktivnih hranjiva (P i K)

        Za određivanje fosfora i kalija u tlu koriste se brojne metode : fiziološko - kemijske, kemijske i mikrobiološke analize, te folijarne analize.  Fiziološko-kemijska je Neubaure - Schneiderova metoda koja ocjenjuje količine P i K na osnovu količina koje izvuku iz tla 18-dnevne biljčice. Mikrobiološke metode su one po kojima se na osnovu rasta nekih mikroorganizama određuju zalihe hranjiva. Najpoznatija je Aspergillus metoda pomoću gljivice Aspergillus niger. Kemijske metode su vrlo brojne, a sve se baziraju na principu da se pomoću neke otopine ekstrahiraju iz tala biljkama lako pristupačna hranjiva. Otopine koje se koriste za to su ujedno otopine koje će izvući iz tla ona hranjiva koja i biljno korijenje može sorbirati. Zato su i vrlo brojne metode i ekstrakcione otopine. Koriste se otopina vode i CO2,  1-2% limunske kiseline, slaba solna kiselina, acetatne otopine, laktati. Kad se lako pristupačna hranjiva ekstrahiraju iz tla, ekstrakt se kemijski analizira, a rezultati se očitaju iz odgovarajućih tablica. Jedna od poznatijih metoda je Al - metoda (amonium-laktat-octena kiselina kao sredstvo za ekstrakciju fosfora i kalija). Reagensi koji se koriste su : mliječna kiselina, octena kiselina, amonijev molibdat, metol, amonijev acetat, natrijeva lužina, KH2PO4, KCl, SnCl2, HCl, Na2SO3, Na2S2O5. Nakon izvršene ekstrakcije provodi se filtracija kroz naborani filter papir. Kalij se određuje direktno iz filtrata pomoću flamenofotometra, a fosfor uobičajenom kolorimetrijskom metodom. Očitanje vrijednosti uzoraka za kalij i fosfor vrši se pomoću baždarne krivulje i to tako da se na x os stavljaju koncentracije K2O i P2O5 ( standardi od 10, 20 i 50 mg u 100g tla ), a na y os pripadajuće vrijednosti ekstinkcija za fosfor odnosno vrijednosti otklona galvanometra na flamenofotometru za kalij. Smjernice za ocjenjivanje rezultata Al metode mogu se vidjeti iz slijedećeg:

        Klase opskrbljenosti:
  • I  klasa - dobro opskrbljeno  > 20 mg  K2O ili P2O5  na 100 g tla
  • II klasa - srednje opskrbljeno  11 - 20 mg K2O ili P2O5  na 100 g tla
  • III klasa - slabo opskrbljeno  0-10 mg K2O ili P2O5  na 100 g tla

Za pojedina tla treba na svakom području pokusima kalibrirati ove klase.


        Literatura :
  1. Priručnik za pedološka istraživanja, Agronomski fakultet, Zagreb, 1986.
Nino Ivančan, dipl.ing.agr.

Suvremena prihrana vinograda izvrsnim organskim gnojivom

        Jesen je za vinogradare posebno godišnje doba -  doba berbe plodova protekle sezone i planova za budućnost. Nakon berbe, u vinogradima slijede jesenski radovi, pripreme za zimu i jesenska gnojidba mineralnim gnojivima koji tlo bogate P, K, Mg i ostalim mikro elementima, ali i ona još značajnija  gnojidba organskim gnojivima, koja je važna za nadolazeću sezonu i za dugoročni razvoj vinograda.

        Dobra osobina organskih gnojidbi je ta da su hranjiva organski vezana i kao takva nedostupna biljci tijekom zime - praktično miruju u zemljištu. Naime, u hladnim tlima tijekom zime mikrobiološka je aktivnost, dakle i mineralizacija organske tvari, minimalna ili je nema. Zbog toga se hranjiva iz organskog gnoja (ne gnojnice!) tijekom zime  minimalno isperu iz zemljišta  nema gubitaka hranjiva niti zagađivanja podzemnih voda. Oslobađanje hranjiva i cjelokupno djelovanje organske tvari započinje s rastom temperature zemljišta, nekako istovremeno s buđenjem vinove loze u proljeće. Tada se hranjiva počinju oslobađati u manjoj mjeri, a zagrija-vanjem tla sve više (posebno je bitna dinamika dušika, koji vinovoj lozi mora biti na raspolaganju ponajviše od sredine svibnja do sredine srpnja).

Razlike kod kontinentalnog ili mediteranskog područja

        A upravo je zbog dušika bitno da li imamo vinograd u kontinentalnom ili mediteranskom području: u mediteranskom području su zime blage s višim temperaturama, tijekom kojih su nerijetki prekrasni dani sa 10 ili 15°C kojima potom slijede hladni dani s burom i nakon toga jutarnjim mrazom.  Dulje razdoblje toplih dana vrlo lako prouzroči preranu vegetaciju, koja je iznimno štetna ako joj slijede dani s jakim vjetrom, mrazom i niskim temperaturama. Zbog prerane vegetacije nije poželjno da je tlo bogato organskim  gnojivom iz kojeg bi se tijekom toplih dana mogao oslobađati dušik, jer bi dodatno prihranio lozu i ubrzao prijevremenu vegetaciju.

        Dok je na kontinentu bolje organski gnojiti u jesen, na Mediteranu je bolje ako se za gnojidbu vinograda bogatim visokokvalitetnim organskim gnojem odlučimo u ožujku.

Izbor organskog gnojiva 

        Pri izboru organskog gnojiva te procjeni kvalitete i cijene potrebno je obratiti pozornost na nekoliko parametara: sastav (udio dušika, fosfora, kalija, magnezija i ostalih mikroelemenata), udio suhe tvari, da li postoji mogućnost da sadrži sjeme korova i patogene organizme, način primjene, te potrebnu količinu gnojiva za hektar vinograda.

        Što je veći udio suhe tvari u gnojivu, manja je količina potrebna za isti ili bolji učinak. Ako odaberemo gnojivo s visokim postotkom suhe tvari, recimo 90 % (npr. Plantella Organik), po hektaru će nam biti potrebna manja količina u odnosu na gnojivo u kojem je udio suhe tvari manji. Ujedno, pri kupovini gnojiva s npr. 30 % udjela suhe tvari u suštini plaćamo čak 70 % vlage, odnosno vode, a samo 300 kg suhe tvari/t, dok kod gnojiva čiji je udio suhe tvari 90%, plaćamo samo 10 % vlage (vode), a dobivamo 900 kg suhe tvari/t. Isto vrijedi za postotak hranjiva: sastav 5-3-2 + 1 + mikroelementi kod Organika znači da po toni sadrži 50 kg dušika, 30 kg fosfora itd. Za usporedbu, prosječno domaće stajsko gnojivo sadrži otprilike 0,4 % dušika, odnosno samo 4 kg po toni  dakle 12-13 puta manje, a fosfora (0,15 %) čak 20 puta manje!
Bitno je naglasiti i sljedeće: ako proizvodimo kvalitetno ili vrhunsko buteljirano vino, mjerilo nam je kakvoća grožđa, dok je količina podređena kvaliteti. Pri takvoj proizvodnji moramo biti oprezni pri gnojenju dušikom, jer povećava količinu proizvoda na štetu kakvoće. Mnogi proizvođači kvalitetnih i/ili vrhunskih vina iz iskustva su zaključili da im je godišnje dovoljna samo 1 t/ha Organika, uz dodavanje fosfora i kalija prema potrebi, obzirom na analizu tla, te foliarno prihranjivanje mikroelementima. 50 kg N/ha u organskom obliku za grožđe visoke kvalitete je u većini slučajeva idealna količina!

        Zbog jednostavnosti rasipanja iznimno je praktično ako je gnojivo u obliku peleta, jer ga u tom obliku možemo rasipati uz pomoć najobičnijeg rasipača mineralnih gnojiva. Na taj način štedimo dragocjeno vrijeme za manipulaciju i rasipanje, a smanjuje se i utrošak goriva.

        Ako želimo imati kvalitetno vrhunsko grožđe i vino te još uspješniju profesionalnu proizvodnju, lakše je, brže, sigurnije, jeftinije i  učinkovitije po hektaru vinograda upotrijebiti 1-2 t proizvoda kao što je Plantella Organik, nego 2-3 t peletiranog gnojiva sa samo 30 % suhe tvari ili 30-40 t tradicionalnog domaćeg stajskog gnoja.

Primjer iz prakse uporabe organskog gnojiva u Badelovoj vinariji

Na području Korlata, sjeverozapadno od Benkovca, na krševitom tlu, zagrebačka je tvrtka Badel 1862, koja u Benkovcu ima svoju vinariju, zasadila vinograd u kamenu. Priprema terena, s obzirom na strukturu tla koje je većim dijelom kamenjar, bila je jedna od najzahtijevnijih faza u podizanju novog vinograda. Iako zemljište izgleda POTPUNO kamenito, ispod sloja kamena postoji sloj zemlje. Da bi se površina pripremila za sadnju, taj se kamen morao samljeti, a veći blokovi razbiti. Priprema tla se sastojala u riperanju s riperima na metar dubine, u razmacima od metar i pol, unakrsno po metar i pol, čime se dobilo mrežu kojom se rahli tlo i stvaraju uvjeti za rast vinove loze.


        Nakon obrade tla moglo se pristupiti samoj sadnji, koja je obavljena uz pomoć mehanizacije.
Na površini veličine 102,73 ha zasađeno je 539 100 trsova vinove loze. Sadnja cijepova obavljena je na razmaku od 2,20 x 0,87 m. Zasađene su sorte: Merlot, Cabernet Sauvignon, Syrah, Cabernet Franc i Mourverde. Primitak loznih cijepova bio je zadovoljavajući, oko 98 %. Zbog same teksture i strukture tla klasična primjena stajskog gnojiva nije bila moguća ni prihvatljiva, te se radi toga, kao i zbog ranije navedenih mnogobrojnih prednosti, idealnim pokazalo organsko gnojivo Plantella Organik. Primjena Organika bila je posebno povoljna zbog njegove granulacije i olakšanog rasipanja uz pomoć deponatora. Na taj se način uštedjela značajna količina novca i vremena.

        Zbog strukture tla nije primijenjena klasična deponacija, već se ona, zbog kamena, odvijala na 10 cm ispod površine. Na površinu od 1 ha raspoređena je 1 tona organskog gnojiva Organika. Deponacija organskog gnojiva Plantella Organik trajala je od 5.02.2007. do 15.03.2007. Tijekom vegetacije već je primjetna razlika u izgledu i boji vinove loze. Na položajima s izraženijom klorozom došlo je do smanjenja te neugodne pojave i do 80 %. Na lokalitetima s istom teksturom tla vinova je loza ujednačenijeg rasta. Utvrđeno je da ovakav način primjene organskih gnojiva ima daleko više prednosti u odnosu na klasična stajska gnojiva, te da je jedna od osobito važnih karakteristika ovog gnojiva ta što je termički obrađeno protiv sjemena korova i spora parazitskih gljiva, uzročnika bolesti.

Dipl.ing. Božo Škara
Tehnolog na imanju Korlat,
Badel 1862, Vinarija Benkovac

Osnovne značajke gnojidbe

Piše: Mirela Džajo, dipl. ing.

Osnovne značajke gnojidbe

        Uzastopnim uzgojem poljoprivrednih kultura tla se iscrpljuju i osiromašuju na hranivima i organskom tvari, stoga je gnojidba neizostavna agrotehnička mjera u poljoprivrednoj proizvodnji. Pod gnojidbom podrazumjevamo unošenje u tlo organskih i mineralnih tvari u obliku gnojiva u svrhu podizanja cjelokupne plodnosti tla. Do gubitaka hraniva iz tla dolazi uslijed iznošenja hraniva prinosom kultura, vezanjem hraniva u nepristupačne oblike za biljke, fiksacijom, ispiranjem pod utjecajem oborina naročito dušika, erozijom, ishlapljivanjem i dr. Cilj gnojidbe je postizanje visokih i stabilnih prinosa, poboljšanje kvalitete proizvoda i podizanje nivoa plodnosti tla, ako nije optimalan. A ako je i optimalan, onda održavanje te optimalne plodnosti. Pravilna i dobro izbalansirana mineralna ishrana povoljno utječe na kvalitetu plodova, dok jednostrana, posebno gnojidba samo dušičnim gnojivima, bez dovoljno fosfora i kalija, može da izazove nepoželjne kemijske, fizičke i organoleptičke promjene i time da pogorša kvalitetu plodova. Svrha gnojidbe je da se biljna hraniva dugogodišnjim iznošenjem ili ispiranjem vrate u tlo, kako bi se zadržala njegova prirodna plodnost, a onim tlima koja su prirodno siromašna dodaju biogeni elementi u skladu s potrebama kultura koje se žele uzgajati.

        Kod višegodišnjih nasada kao što je vinova loza ili voćarske kulture razlikujemo meliorativnu gnojidbu koja se obavlja prije same sadnje i redovitu gnojidbu koja se obavlja svake godine tijekom rodnosti nasada.

        Meliorativnom gnojidbom unose se u tlo veće količine organskih i mineralnih gnojiva u cilju podizanja hraniva na razinu dostatne opskrbljenosti koja će biti optimalna duži niz godina. Unošenjem u tlo organskih gnojiva, bilo da se radi o stajskom gnojivu, tresetu ili zelenoj masi trava od "zelene gnojidbe", poboljšavaju se ne toliko kemijska svojstva tla koliko fizikalna i biološka svojstva, znači povoljno se djeluje na stabilnost strukture tla, vodo-zračne odnose u tlu kao i toplinske prilike u tlu i povećava se mikrobiološka aktivnost u tlu. Smatra se da bi vinogradarska tla morala imati barem 3 % humusa, no nažalost većina vinogradarskih tala je siromašna humusom pa je svakako potrebno unošenje u tlo većih količina organskih gnojiva. Unošenjem u tlo tijekom rigolanja mineralnih gnojiva obogaćuje se tlo hranivima prvenstveno fosforom, kalijem, kalcijem i magnezijem, što će u prvom redu osigurati dobar start mladog nasada, ali i biti stanovita zaliha hraniva u tlu. Da bismo odredili točnu količinu hraniva odnosno količinu gnojiva koju treba unijeti u tlo potrebno je prije podizanja nasada uzeti uzorke tla iz dvije dubine i dati ih na kemijsku analizu, na osnovu koje se dobije gnojidbena preporuka i obavlja se meliorativna gnojidba. Pri meliorativnoj gnojidbi koriste se visokokoncentrirana NPK mineralna gnojiva koja imaju mali udio dušika i naglašen sadržaj fosfora i kalija: NPK 7-20-30, NPK 8-26-26 ili NPK 10-30-20. Orjentaciono u gnojidbi na zalihu od 5 godina, trebali bismo unijeti u tlo oko 300 kg/ha fosfora i 500 kg/ha kalija, a to znači 1650 kg/ha NPK 7-20-30. Isto tako ako se radi o kiselom tlu, tada je potrebno obaviti i kalcizaciju odnosno unošenje kalcija u tlo. U tu svrhu primjenjuje se Fertdolomit, to je kalcijsko-magnezijski karbonat i trebalo bi ga unijeti u tlo ovisno o pH vrijednosti oko 3-5 t/ha.

        Redovita gnojidba rodnih nasada obavlja se redovito svake godine i pod njom podrazumjevamo osnovno jesensko dublje unošenje u tlo NPK gnojiva s naglašenim sadržajem fosfora i kalija, kako bi nadoknadili vinovoj lozi ili voćki godišnje iznošenje tih hraniva prinosom (NPK 5-20-30 + 26 SO3, NPK 7-14-21 + 2 MgO + 18 SO3, NPK 7-20-30, NPK 8-26-26 ili NPK 6-18-36), prihranu u proljeće dušičnim gnojivima (Ureom 46 % N, KAN 27 % N + 4,8 MgO) te dopunsku lisnu prihranu tekućim gnojivima Fertinama.

        Za sadašnji trenutak i nivo poljoprivredne proizvodnje nemoguće je osigurati sigurnu proizvodnju bez dobre opskrbljenosti tla biogenim elementima (N, P, K), odnosno bez primjene mineralnih gnojiva što će se povoljno odraziti na niz pozitivnih efekata:
  • Bolja otpornost nasada na sušu, niske temperature, bolesti i štetnike
  • Bolja sinteza šećera, škroba, proteina
  • Bolji je rast korijena i bolje je ukorijenjavanje biljaka
  • Povoljno se utječe na okus, aromu, kvalitetu plodova

Važnost gnojidbe u vinogradu

        Na osnovu mnogih analiza utvrđeno je, da za prinos od 6 do 18 t/ha grožđa vinova loza iznese iz tla: čistog dušika od 40 do 150 kilograma, fosfora od 10 do 60, kalija od 40 do 200 i kalcija od 25 do 100 kilograma. Prema tome loza koristi iz tla znatne količine hranjiva koje treba redovito nadoknađivati, žele li se osigurati redoviti i visoki prinosi.

BOLEST "MANJKAVOSTI"

        Ako se iz bilo kojeg razloga neki od tih biogenih elemenata ne nalazi u optimalnim količinama, nastaje bolest "manjkavosti".

        Znaci nedostatka svakog od biogenih elemenata su specifični i na specifičan način se manifestiraju na pojedinim organima vinove loze, a posebno listovima koji najviše reagiraju na ove nedostatke.

        Folijarnom dijagnostikom, putem lišća, utvrđeno je da sadržaj hranjivih elemenata nije statičan. već se mijenja prema fazama vegetacije vinove loze. Najviše mineralnih materija vinova loza sadrži u početku vegetacije, za vrijeme bujnog rasta, otprilike do polovice srpnja, dok starenjem organa loze njihova se količina smanjuje.

DJELOVANJE GLAVNIH BIOGENIH ELEMENATA NA LOZU


        Dušik
        To je najvažniji element za stvaranje novih stanica u procesu rasta i razvoja svih dijelova čokota. Sastavni je dio bjelančevinastih materijala koje nalazimo u vitalnim organima stanice, u protoplazmi i jezgri.

        Bujnost vegetacije, tj. rast i razvoj direktno su u vezi s količinom dušika. Utvrđeno je također da dušik do određene mjere vrlo povoljno utječe na klijavost polena i na oplodnju. Nedostatak dušika opaža se u slabljenju čokota, slabom rastu mladica, svijetlozelenoj boji lišća, osipanju cvjetova i rehuljavosti grozdova, sitnim bobicama i dr.

        Ako je uz pomanjkanje dušika opterećenje čokota rodnim drvom uvjetovalo veliki urod, to može toliko iscrpsti čokot, da se lišće suši i kovrča prema gore. Jednogodišnja rozgva je hrapava, pupovi sitni, koljenica zadebljala. Nedostatak dušika se ranije zapaža nego nedostatak fosfora i kalija.

        Najveći dio dušika loza iskoristi do cvatnje i zato je najpovoljnije vrijeme za gnojidbu dušikom u proljeće, prije kretanja vegetacije, a u nekim slučajevima dobre rezultate daje i prihranjivanje dušikom u tijeku vegetacije.

        U gnojidbi vinograda s dušikom općenito moramo biti vrlo oprezni, jer tu se najviše griješi.
Prekomjerna gnojidba dušikom pogotovo bez dovoljne i izbalansirane gnojidbe s fosforom i kalijem utječe na prebujan porast mladica, osipanje cvata uz pojavu rehuljavosti grozda, produžuje se vegetacija do kasno u jesen, rozgva redovito ne uspije dozoriti, postaje osjetljiva na zimske smrzavice i kasne proljetne mrazeve. Grožđe kasni u sazrijevanju, a vina dobivena s tla koje obiluje dušikom imaju slabiju kvalitetu, slabo izraženu aromu, teže se bistre, stabiliziraju i čuvaju.

        U vinogradima jako gnojenim s dušikom jači je porast korova, a loza postaje osjetljivija na bolesti i štetnike. Stoga gnojidbi s dušikom ne smijemo pristupiti šablonski, već moramo voditi računa o ekološkim uvjetima, svojstvima sorte i agrotehnici, posebno kad je u pitanju opterećenje rodnim drvom. Ove momente treba imati na umu, jer nepravilna gnojidba s dušikom može biti neefikasna ili čak štetna.

        Dušik najefikasnije djeluje na povećanje priroda. Za 1 kg čistog dušika dobije se 13 do 24 kg grožđa više, a to iznosi povećanje za 44 % priroda dobivenog samo gnojidbom fosforom i kalijem bez dušika. Da se podsjetimo: u 100 kg 25 %-tnog KAN-a ima 25 kg čistog dušika, a u 100 kg stajskog gnoja samo pola kilograma. Dušik iz stajskog gnoja se iskoristi samo 25 %, dok se dušik iz mineralnih gnojiva iskoristi 80 %.

        Kalij
        Sastavni je dio matičnog supstrata. U biljci se nalazi najviše u mladim organima loze. On je odgovoran za sintezu bjelančevina, klorofila i drugih važnih spojeva. Kalij vrlo povoljno djeluje na razvoj generativnih organa vinove loze, tj. cvata i oplodnje, dozrijevanje grožđa i rozgve, te znatno pridonosi otpornosti loze prema zimskim smrzavicama i kasnim proljetnim mrazevima.

        Nedostatak kalija izaziva posmeđivanje listova i crvenilo lišća. Kalija najviše nalazimo u pupovima, vrhovima mladica, mladim listovima, polenovoj cijevi i u mladom korijenju. U nedostatku kalija primijećen je slab usporen porast loze, korijenje se slabo grana uz smanjenje broja korijenovih dlačica, a time slabi upojna moć primanja biljnih hranjiva i vode. U pomanjkanju kalija, grožđe kasnije dozrijeva, a količina šećera je znatno manja. Mladice slabo i sporo sazrijevaju i imaju veliku srž. Kada ga ima dovoljno, kalij utječe na povećanje sadržaja šećera, povećava ekstrakt vina, a smanjuje ukupne kiseline mošta odnosno vina. U godinama kada su dugotrajne suše, pogotovu pred cvatnju i u vrijeme šare, interesantno moštevi sadrže više ukupnih kiselina, što se tumači fiziološkom pojavom da korijenov sustav nije u stanju primiti u vodi otopljene minerale odnosno kalij, koji je odlučujući za povećanje sladora u grožđu. Npr. i šećerna repa u takovim godinama ima slabiju digestiju (manju količinu šećera u korijenu).

        Najpotrebniji u cvatnji
        Najviše kalija potrebno je vinovoj lozi u fazi cvatnje i u fenofazi šare. Vinova loza se tretira kao kalijeva biljka. Naime, sve biljke koje proizvode škrob i šećer zahtijevaju mnogo kalija. Zato i nije slučajan odnos NPK hranjiva 1:2:3. Za 1 kg čistoga kalija dobije se višak priroda od 4 kg grožđa. Pokretljivost-mobilnost kalija u teškim tlima je vrlo slaba, isto kao i fosfora. Upravo zbog toga preporučamo da se meliorativna gnojidba (gnojidba prije sadnje) PK gnojivima 20:30 vrši prilikom rigolanja - uzduž cijelog profila brazde od 0 do 80 cm, u količini 3 do 5 tona na hektar.

        Vinogradi gnojeni kalijem mnogo lakše podnose sušu. Poznati austrijski vinogradar Mozer smatra da je kalij potreban za tvorbu AROMATIČNIH tvari u grožđu, odnosno u vinu. Od formulacije NPK gnojiva, za gnojidbu vinograda najbolje odgovaraju formulacije:

NPK 5:20:30, NPK 7:20:30 i NPK 7:14:21

        Smatra se da je vinogradarsko tlo dovoljno opskrbljeno kalijem ako u 100 grama suhog tla sadrži 50 mg kalija. Da vas podsjetimo: mnogobrojne pedološke analize zemljišta, posebno vinogradarske, pokazale su da kalija (u sloju zemlje 30-60 cm dubine, gdje se nalazi većina korijenovog sustava) ima desetak puta manje od optimuma za visoku i unosnu proizvodnju.

        Dušika i fosfora vinova loza iskorištava samo 25 %, a kalija do 60 %. U zemljištima bogatim vapnom odnosno kalcijem, korijenje vinove loze, teže prima magnezij, pa i to može biti uzrok kloroze (žutice).. Neki naši stručnjaci preporučaju u tom slučaju korištenje kombiniranih gnojiva koja osim kalija sadrže određeni postotak magnezija u obliku lakotopivog magnezijevog sulfata.

        Magnezij
        Magnezij je sastavni dio biljnog zelenila - klorofila, pa je njegova fiziološka uloga u procesu asimilacije vrlo značajna. U 1 gramu suhe tvari, lišća vinove loze nalazi se 2 do 4 mg magnezija. Premda je magnezij neophodan biogeni element u ishrani vinove loze, njega ne nalazimo u tlu u velikim količinama. Srećom, većina tala sadrži dovoljno magnezija. Njegov nedostatak je češći na laganim pjeskovitim zemljištima. Posljedice nedostatka su pojava žutila lišća, asimilacija je usporena-oslabljena, rozgva slabo dozrijeva, a grožđe sadrži malo sladora.

        Nedostatak magnezija vrlo lako se uočava na lišću. Između nerava lista pojavljuje se žuto polje, a kod
većeg nedostatka žutilo može zahvatiti cijeli list. Smatra se da sušenje peteljkovine na nedozrelom grožđu nije uvijek posljedica ranog botritisa, već je često uzrokovano poremećajem u odnosu biljnih hranjiva kalij, kalcij i magnezij. Pošto je magnezij antagonist kalciju,to dodavanje kalcija u tlu u kojem ga nema, može spriječiti štetno djelovanje magnezija. Naime, magnezij u višku može toksički djelovati na čokot, koji brzo propadne.

        Da često mladi vinogradi prve dvije godine osjećaju nedostatak magnezija, razlog je što se magnezij u tlu nalazi u dubljim slojevima, koji je nepristupačan korijenu mladog čokota, sve dok se korijenov sistem ne razvije u dubinu. Višak kalija također može spriječiti usvajanje magnezija. Zapaženo je da zaštitna sredstva na bazi cinka smanjuju sadržaj magnezija u lišću, dok sredstva na bazi bakra ne.

        Sumpor
        U vinogradima se rijetko susrećemo sa pomanjkanjem sumpora, jer ga redovito unosimo putem gnojidbe te prilikom zaprašivanja loze protiv pepelnice (oidiuma). Premda loza treba minimalne količine sumpora, on sudjeluje u tvorbi aminokiselina, koje ulaze u sastav bjelančevina. enizma i dr.

        Više možemo govoriti o štetnosti sumpora ako se vinogradi nalaze u blizini velikih industrijskih centara, posebno industrije rudače.

VRIJEME GNOJIDBE


        Jesenska gnojidba
        Od raspoloživog asortimana, kompleksnih gnojiva za ovu svrhu su najpogodnija slijedeće formulacije: 7:14:21 ili 7:20:30 ili 5:20:30. Odnos hranjiva u ovim gnojivima odgovara potrebama vinove loze za gnojidbom. Primjenom 500-700 kg spomenutih kompleksnih gnojiva po hektaru u zemljište se unosi 30-50 kg dušika (N), 70-140 kg fosfora, (P205), te 110-250 kg kalija (K20) po ha. Tolikim količinama fosfora i kalija podmiruju se cjelokupne godišnje potrebe vinograda u ovim hranjivima, a sa 30 - 50 kg dušika osigurava se dovoljna ishrana loze dušikom u jesenskom i zimskom razdoblju.

        Primjena većih količina dušika u jesen nije poželjna, i to iz dva razloga: prvo zato što bi preobilna ishrana dušikom mogla produžiti vegetaciju i učiniti lozu osjetljivom na izmrzavanje, a drugo zbog toga što bi došlo do gubitaka dušika njegovim ispiranjem iz zemljišta. Zbog toga se vinogradi u jesen smiju gnojiti fosforom i kalijem, te manjim količinama dušika. Što se tiče gnojidbe vinograda fosforom i kalijem, stvari stoje drugačije. Naime, iako loza tokom jeseni i zime ne uzima veće količine fosfora i kalija, oni se neće isprati, jer se ova dva hranjiva čvrsto vežu u zemljištu. Štoviše, fosfor i kalij je potrebno unijeti što bliže korijenovom sustavu, tj. što dublje u zemljište. Istraživanja su pokazala da se fosfor i kalij vrlo sporo premještaju u dublje slojeve tla - godišnje svega 1-2 cm. Također je poznato da vinova loza ima najveću masu korijena razvijenu u sloju tla između 25 i 60 cm. Veća vinogradarska imanja osnovnu gnojidbu obavljaju na dubinu 40 cm pomoću deponatora iza traktorskog podrivača.

        Dubokom jesenskom obradom zemljište u vinogradu postaje rahlije, pa loza u takvom zemljištu može bolje iskoristiti hranjiva i vlagu iz zemljišta. Naime, tokom zime mrazevi usitne zemljište, pa ono sadrži više krupnih i sitnih pora. U krupnijim porama nalazi se zrak, a u sitnijim voda. Na taj način u zemljištu se skupi više zimske vlage pa loza lakše odolijeva suši.

        Osim redovne gnojidbe mineralnim gnojivima, vinograde treba povremeno gnojiti i stajskim gnojem To je vrlo važno radi održavanja dobre strukture zemljišta i njegove rahlosti. Ukoliko se gnojidba stajnjakom ne bi provodila, ili se organska tvar u zemljištu vinograda ne bi nadoknadila na neki drugi način zemljište bi s vremenom postalo sve zbijenije, pa bi njegova obrada bila znatno teža.

        Da se to ne dogodi, potrebno je da se vinogradi svake tri do četiri godine gnoje sa 20-40 t stajnjaka po ha. Napominjem, treba koristiti zreli, fermentirani stajski gnoj, jer će tada njegovo djelovanje biti najveće. U godini u kojoj se primjenjuje stajnjak, količine mineralnih gnojiva mogu se smanjiti za trećinu, jer npr. 100 kg stajskoga gnoja sadrži samo 60 dkg čistoga kalija. Prema tome nije teško zaključiti da SAMO stajski gnoj ne može potpuno zadovoljiti potrebe vinove loze na kaliju ako želimo postići visoku proizvodnju, uz odgovarajuću kvalitetu grožđa, odnosno vina.

        Obrada zemljišta u vinogradu u jesen je istovremeno i najpogodnija prilika za, unošenje stajnjaka.

        Proljetna gnojidba
        U proljeće se obrada zemljišta izvodi plitko, gnojiva koja se tada primijene stavljaju se daleko od korijena. Stoga kod proljetne gnojidbe kompleksnim gnojivima loza može potpunije iskoristiti samo dušik, a fosfor i kalij ostaju u zemljištu kao rezerva za korištenje u slijedećim godinama.

        Sve ovo nedvosmisleno pokazuje da jesenska gnojidba vinograda omogućava bolju ishranu loze. Jesenska gnojidba vinograda je osobito važna mjera na siromašnim zemljištima, jer na njima ishrana loze znatno više ovisi o gnojidbi nego na plodnim zemljištima.

Uputa za uzimanje uzoraka za kontrolu plodnosti tla

slika0        

Vrijednost kemijskih i fizikalnih analiza tla u laboratoriju ovisi prvenstveno o pravilnom uzimanju uzoraka tla na terenu. Uzorci tla, u pravilu, se uzimaju u razdoblju nakon žetve ili berbe do gnojidbe i pripreme tla za sjetvu narednog usjeva.


        Pojedinačni uzorci tla uzimaju se sondom (slika 1 - 3) ili štihačom (slika 4 - 6) do dubine osnovne obrade tla i ukorjenjavanja biljaka tj. 0 - 30 cm za oranične kulture, te na dubine 0 - 30 cm i 30 - 60 cm za trajne nasade (voćnjake i vinograde).

        Na analizu se donosi prosječan uzorak koji se dobije miješanjem pojedinačnih uzoraka uzetih sa 20 - 25 mjesta ravnomjerno raspoređenih po cijeloj površini parcele.

        U koliko je površina nejednolična, tj. ne pripada istom tipu tla ili je jače nagnuta ili veća od 5 ha, uzima se više prosječnih uzoraka (sa svake karakteristične plohe ili sa svakih 5 ha). U ratarskoj proizvodnji, na jednoličnim i homogenim površinama, jedan prosječan uzorak se uzima sa 3 - 5 ha površine. 

        Sakupljeni pojedinačni uzorci se dobro izmješaju u kanti i od ukupne količine se izdvoji  0,5 - 1 kg, koji se stavi u plastičnu vrećicu s oznakom imena vlasnika i adresom, nazivom ili brojem parcele koju predstavlja, dubinom  sa koje je uzorak uzet, nazivom i gnojidbom predusjeva i postignutim prinosom, nazivom planiranog usjeva za koji se traži preporuka, te datumom uzimanja.

        Tako opremljeni uzorci se dostavljaju u laboratorij na analizu, a nejasno i nepotpuno označeni uzorci se ne primaju. Analitički postupak traje 10 - 15 dana, a po rezultate analiza i prepotruku za gnojidbu se dolazi osobno.

        Sve dodatne informacije o kontroli plodnosti tla mogu se dobiti na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima na telefon 048/279-199 (g. Vukobratović).

Uloga bora u ishrani vinove loze

        Kako se očituje manjak bora na organima vinove loze (lišću, mladicama i bobicama)?
        Na lišću se zapažaju kružne, nekrotične mrlje žute boje (u bijelih sorti), a crvene (u crnih sorti). Kružne nekroze pojavljuju se prvo na rubu lišća, a zatim u sredini lista.
        Manjak bora usporava i zaustavlja rast mladica, a rubovi lišća usporedno rastu (žbunjasti rast). Internodiji ( razmaci između koljenaca se skraćuju).


        Pri nedostatku bora otežana je cvatnja i oplodnja cvata jer je klijavost polena vrlo slaba, a kapica nad tučkom (pestićem) teško se odvaja (odlijepi), pa grozd ostaje rehuljav - sitnih bobica (sl. 1). Kao i na lišću, tako i na bobicama, u nedostatku bora zamjećujemo žućkaste nekroze, a bobice često budu naborane.

Utjecaj tla na nedostatak bora

        Češće se pojavljuje na kiselim tlima, kao i na vapnenim, gdje ph (kiselosti) prelazi 8, te na laganim, pjeskovitim tlima (zemljištu). 

        Računa se da vinova loza iz tla 80 - 200 grama bora na 1 hektar. Smatra se da je vinogradsko tlo dovoljno opskrbljeno borom ako ono sadrži: 0,8 do 1 mg na 1 kg suhog tla.

        Ako nedostaje bora treba ga putem tla dodati: od 15 do 45 kg/ha, više na težim, a manje na lakšim tlima. Treba se voditi računa da se u jednom turnusu doda 5 - 7 kg čistog bora po hektaru. Manjak bora možemo nadoknaditi folijarnom prihranom (putem lišća, u koncentraciji od 0,2 do 0,5 %, što posebno preporučujemo na vapnenim tlima, jer kao što je poznato vapno inaktivno veže (blokira) usvajanje bora na vapnenim tlima. Prskanje lišća provesti prije i poslije cvatnje.

        Sadržaj bora u mineralnim gnojivima:
  • NPK 7:20:30 - sadrži 0,5% bora ( dodaje se 320 - 440 kg/ha)
  • UREA 46% - sadrži 1% bora (dodaje se 150 - 220 kg/ha)
  • FOLIJARNA gnojiva pod raznim tvorničkim nazivima kao što su BOROGREEN, FOLIAREL B, FOLIFERTIL, FERTINA B, FERTINA G,...

Napomene:
  • Kod upotrebe bora, važno je napomenuti i količine ukupno potrebnog bora. Osim toga, primjena preparata sa borom, ali na osnovnoj dušičnoj bazi, kod profesionalne upotrebe se nije dobro pokazala. Opće je poznata stvar da i prevelika upotreba dušika izaziva rehuljavost, a navedena dva preparata imaju bora premalo za normalno tretiranje. Ako bi željeli zadovoljiti potrebe loze prema boru, morali bi ih koristiti u većoj koncentraciji, a time bi znatno povećali i količinu dušika!!!
  • Treba voditi računa da visok sadržaj bora u tlu ili vodi za natapanje tla toksično djeluje na vinovu lozu.
  • Nedostatak makroelemenata kao što je dušik, fosfor, kalij, kalcij i mikroelemenata kao što je bor, mangan, molidben, željezo (sl. 2) može se utvrditi folijarnom dijagnostikom u laboratorijima koji provode analizu tla.

Folijarna ishrana borom u vinogradu

        Folijarna ishrana borom u vinove loze (putem lista), s tehnološkog motrišta je puno prihvatljivija, a dokazano daje pozitivnije rezultate od dodavanja bora klasičnim putem. Prednost je još u tome što se prihrana može kombinirati i s tretmanima zaštite vinove loze od bolesti i štetnika, pa se i izvodi u dva ili tri puta, jednom ili dva puta prije cvatnje, a jedan poslije cvatnje.

        Na tržištu više proizvoda a količine su ovisne o koncentriranosti preparata (Solubor, Foliarel B, Borogreen L, Folfertil, Fertina-G)

        Ne ulazeći u detaljnije razjašnjavanje fiziološke uloge Link "bor" not found u metabolizmu vinove loze, treba tek reći da je sretna okolnost što se bor s lakoćom može putem lista unijeti u vinovu lozu, nakon čega se uključuje u određene metabolitičke komplekse koji značajno pridonose ishrani i povećanju plodnosti i klijavosti polenovih zrnaca, čime se osiguravaju dobri uvjeti za normalnu oplodnju. Na ovaj se način dobrim dijelom rješava inače sve prisutniji problem ishrane vinove loze ovim mikroelementom, jer ga je u tlu sve manje i sve je izraženiji debalans u odnosima pojedinih makro i mikroelemenata. Praksa je pokazala da je moguće obje metode primijeniti istovremeno, čak štoviše i poželjno, jer je u tom slučaju daleko veća sigurnost uspjeha. Općenito se smatra da se zahvatima pinciranja i prihrane borom može povećati prirod za 15 - 30 %, što u sorata sklonim osipanju i rehuljanju u pojedinim godinama može značajno pridonijeti gospodarskom uspjehu cjelokupne vinogradske proizvodnje.

Ukratko o uzrocima žutice (kloroze) vinove loze

        Mogući uzrokci žutice (kloroze) vinove loze su:
  1. Neodgovarajuća podloga
    Podloge Kober 5 BB i Kober 5 BB-SO4 podnose do 20 % fiziološki aktivnog vapna u tlu. Europsko- američki križanac Chasselast x Berlandieri 41 B podnosi do 40 % fiziološki aktivnog  vapna. A podloga Fercall je podnosi i preko 50 % fiziološki aktivnog  vapna u tlu.
  2. Nedostatak magnezija, kalija i dušika
  3. Nedostatak mikroelemenata
    • bora - posebno u kiselim tlima
    • cinka - posebno u pjeskovitim tlima
    • mangana (na koji je osjetljivije starije lišće)
    • željeza - ima uglavnom dovoljno u tlu, ali u tlima s velikim postotkom vapna (kalcija) nije dostupan čokotu

  4. Nepovoljne vremenske prilike - hladan i kišovit kraj proljeća svibanj i lipanj
  5. Visok nivo podzemnih voda
  6. Velika zbijenost tla uslijed rada u vinogradu s teškom mehanizacijom gomila se CO2 koji guši korjenov sustav
  7. Visoka kiselost tla pH 4, dok u jako kiselim tlima pH 3,5 nedostatak željeza prati i nedostatak mikroelementa molibdena
  8. Unos prevelike količine fosfora prilikom meliorativne gnojidbe što dovodi do blokiranja željeza
  9. Gnojidba nezrelim stajskim gnojem s puno soli koje aktivira vapno i guši korjenov sustav loze
  10. Dugotrajna suša
  11. Bujnija loza uslijed obilne gnojidbe dušikom fosforom i kalijem zahtjeva i veću količinu željeza

Svaka sorta grožđa različito podnosi prisustvo vapna u tlu:
  • dobro podnose vapno: graševina, bijeli, crni i sivi pinot, frankovka, portugizac
  • osrednje podnose vapno: rajnski rizling, rizvanac, sauvignon, plemenka
  • slabo podnose vapno: muškat otonel, traminac, bouvier, zeleni silvanac

Preventiva - Kurativa

        Navedeni problemi i nedostaci su ujedno i odgovor na problem i uzroke kloroze. Zbog toga obavezno se prije podizanja novog vinograda treba provesti pedološku analizu tla, a u tijeku vegetacije u listu provesti tkz. folijarnu dijagnostiku, kako bi se utvrdilo koje makroelemnti (dušik, fosfor, kalij, kalcij) odnosno mikroelemnti (bor, cink, mangan, molibden)

        Naglašavamo da kloroza rijetko nastaje zbog stvarnog nedostatka  željeza, već uslijed njegove inaktivacije - višak kalcija veže željezo, te ga trs ne može usvajati. Zbog tog razloga preporučamo unijeti u tlo (zakopati) zelenu galicu (FeSO4) ovisno o stanju loze i kiselosti tla dodaje se od 100 do 1.000 kg/Ha, prije ili na samom početku vegetacije, po cijeloj površini ili oko trsova. U manjim vinogradima korisno je zaliti trsove s 5 - 10 litara 10 %-tne zelene galice.

        Kod folijarne primjene zelene galice, potrebno je na par trsova napraviti probno prskanje kako bi izbjegli ožegotine. Preporučene koncentracije su od 0,5 - 1,0 %, a u Italiji se koristi i do 2 %. Za folijarnu prihranu možete koristi i mješavinu  zelene galice 0,5 % i uree 0,5 - 1,0 %. Od tvorničkih preparata preporuča se Fertina G ili Agri fer 6 %. Dobri rezultati u suzbijanju kloroze postižu se i korištenjem tkz. helata (kao što je Sekvesten Fe-138) unošenjem putem tla i folijarnim putem što ubrzava djelovanje.Ako ste u mogućnosti nabaviti preparat Luferon treba ga koristi prije početka vegetacije (prema uputi) od 30 do 300 g po trsu. A folijarni putem u koncentraciji od 0,05 do 0,5, a u ekstremnim slučajevima 1,0 %. Napominjemo da često frezanje tla, uništava strukturu (prozračnost) tla. Stoga preporučamo da ne frezate odnosno kopate mokro tlo. Dobro djeluje zelena gnojidba (siderizacija) na vapnenim lužnatim tlima umjerene kiselosti. Prednost dajemo mineralnim gnojivima kiselog karaktera. Konkretno od dušičnih gnojiva ne koristiti kan (uz dušik sadrži i 40 % kalcija - vapna) i tomasovu drogu (uz fosfor sadrži 40 % vapna), već treba koristiti od dušičnih gnojiva amonijev sulfat, a od fosfornih Pelofos, superfosfat,…

        I na kraju posebno skrećemo pažnju vinogradarima, na važnost nabave garantiranog sadnog materijala iz renomiranih rasadnika. Svaki cjep mora biti označen plavom bojom što je garancija da nije potencijalno (prikriveno) zaražen virusima. Isto tako su fitoplasmoze česti uzroci kloroze.

Gnojidba zatravljenog vinograda

Ima li razlike u prihrani mladih i starih nasada?

Gnojidba zatravljenog vinograda

        Mladi vinograd nemojte ostavljati zatravljen jer mu je obrada tla nužna za rast i razvoj sve do njegove sedme godine. To vrijedi i za rodne  vinograde slabije kondicije.

        Kako gnojiti zatravljeni vinograd bez obrade tla? Zatravljeni se vinograd gnoji istim vrstama gnojiva kao i vinogradi koje obrađujemo. Međutim, količina gnojiva nije ista, tj. za zatravljene vinograde ona je uvijek veća, oko 30-35 %, da bi se podmirili zahtjevi za biljnim hranivima travnog pokrivača i vinograda. No uspjeh će izostati ako travu nismo redovito kosili i ostavili ravnomjerno razasutu po vinogradu. Naime, otkošena je trava dodatni prilog u hranivima i zaštiti vlage u tlu. 

        Zbog nepravodobne košnje travni  pokrivač preuzima, za potrebe vlastita rasta i razvoja, znatan dio hraniva namijenjenih vinovoj lozi. I u zatravljenih vinograda vrijedi pravilo da se količina biljnih hraniva određuje prema kapacitetu plodnosti tla i količini planiranih (očekivanih) prinosa grožđa. Drugim riječima, gnojidba se planira na temelju stvarnih potreba za biljnim hranivima (na temelju analize tla), prema sortimentu i intenzitetu uzgoja vinograda i stupnju opskrbljenosti tla hranivima, posebno fosforom, kalijem i dušikom. Nužno je poštovati sve specifičnosti u osnovnoj i proljetnoj gnojidbi, kao i prihranjivanju vinograda prema vrsti i količini biljnih hraniva koje tim mjerama treba unijeti u tlo.

        Imate li manji broj trsova i ne želite obaviti analizu o stupnju opskrbljenosti tla najvažnijim biljnim hranivima, pođite od pretpostavke da je tlo srednje opskrbljeno fosforom i kalijem. Prijeko je potrebno brinuti se o pravodobnoj opskrbi vinograda dušikovim gnojivima u rano proljeće pri prvoj obradi tla i prihranjivanju prije završetka cvatnje.

        Kojim je travama najbolje zatravitit vinograd? Zatravnjivati se mogu samo zdravi vinogradi, dobre kondicije i stariji od sedam godina. Pri izboru trava treba paziti da ne budu opasne za vinovu lozu. Primjerice, na sušnim terenima bile bi štetne trave s jako dubokim korijenovim sustavom i duže vegetacije jer bi iscrpljivale vlagu na štetu trsova. Ne smije se dopustiti visoki rast trava pa ih treba redovito kositi. Stoga je najbolje upotrijebiti leguminoze (lepirnjače). Dok jednogodišnje (grašak, bobica, lupina, grahorica, neke lucerke itd.) rabimo za zelenu gnojidbu vinograda, za zatravljivanje prednost imaju višegodišnje leguminoze. Za siromašno i plitko tlo preporučuje se smiljkita (75 %) u smjesi s mačjim repkom (25 %). Na bogatijim tlima idealne su crvena i bijela djetelina, a za vlažna, poplavna i močvarasta tla preporučuje se švedska djetelina iako joj je produktivnost slabija od crvene i bijele. Dakle, da bi se posijala najpovoljnija leguminoza ili smjesa trava, nužna je analiza tla. Tek na osnovi toga možete u sjemenarskim trgovinama nabaviti najpovoljniju sjemensku robu. Stručnjak, koji po propisima vodi takvu prodavaonicu, odredit će za vaš vinograd najpovoljniju sjemensku robu.